mlinarec
10.08.2009., ponedjeljak
Sveti Pantelija!
|
U rano jutro probudi me prasak groma. Sanjiv slusam sta ce dalje biti. Tresnu bas ko pored kreveta, sve se zatrese, vrata krenuse, prozori se orosise, poce da pljusti kisa. Augustovska. Prerijska jer sam u sred Prerije a ne u Bosni Pogledah na kalendar august 9. Ucas sjetih se te Nebeske ljutnje. Ime je krcmi. Nasem domu. Sjedimo uz jutarnju kafu ja Mlinarec, drug mi Stevica i gazdarica Bogdanka. -Mlinarec, guknu Stevica, jesili primjetio kad smo isli ovamo da ona Taibova sljiva ranka pocela da rudi, eto jeseni. -Jesam, sto neubra koju, i onako se zalis da ce te cijeli rat proci a da nisi nista oplacko. -Pa da oplackam. -Plackaj imas dva svjedoka ja i gazdarica Bogdanka smo tu. Tvridimo sad i na sudu da ti nisi ratni profiter nego ti treba po koja sljiva i to ranka cisto radi probave. Usta dugonogi Stevica i nevoljko se zagega prema izlazu, ocito nevjerujuci garancijama mene i gazdarice Bogdanke. Rat je. Lud i surov. Ludji i suroviji da nemoze biti. -Sta to krades Vlase, jedan dabili , cusmo rezanje komsije Taiba -Komso Taibe ja sam Stevica, kakav Vlah, samo da uzmem koju sljivu ranku nesto me koci stolica pa ko velim nebili pomoglo. -O tilisi Stevo, ma samo bujrum, uzmi, ja mislio neki od onih tvojih cafira, pa branim koliko se odbraniti da, a vidim da se razumjes u sljive to ti je ranka zvana Drickulja. Oprezno s njom. Mnoge je obrukala. Pripazi, nemoj da ispadne da ti nisam reko, i nek ti je Halal. Sve smo mi to culi i cekamo plijen. Rat je. Ulazi Stevica iz dva dzepa uskih farmerica vadi devet sljiva. -Svakom po tri i da niste pisnuli, zamalo se ne obrukah kod komsije. -Cuj a sto, uglas cemo nas dvoje. -Pa jebemliga ljudi pa rat je ljudi, covjek je sam i star i nemocan, ja potegoh granu a on vrisnu name. I jos rece da sam ja Vlah koji krade. Jebite se i vi i sljive, necu ih ni probati. Na stolu osta postena podjela na troje, niko i poteze rukom. A bili smo zeljni svega pa i ti sljiva. Dugo smo cutke sjedili, osramoceni i bijedni. Dugo nismo ni smjeli pogledati Stevi u oci preko debelih naocala, cutke je pusio smotanu cigaru, gledao u ulicicu preko vrata, nikom ne nudeci ni dima. A cigare smo bas dijelili bratski, na dimove. Kafana se poce puniti polako. Poce se okupljati svakojakog soja. Rezervista, ojacalih ranjenika, dezertera a ponajvise ratnih muckarosa. Gazdarica Bogdanka izuzetno intiligentna zena, smrci obrve kad ugleda toliko dezertera i pljackasa. Zestoko cvilenje dva vojna dzipa trznu je: -Bjezi u kuhinju tamo te nece traziti, a ti Stevo zategni malo taj stolnjak, ja cu odnijeti njegovu kafu a ti pripali dvije , ko ja i ti. Strugnuh u kuhinju. Iz kuhinje cujem hod teskih vojnickih cizama. Tajac. Prtpostavljam legitimisu. Na sporetu miris makarona sa sirom. Jebes vojsku i sve okupacije. Bi li ja smio okupirat vec nasutu ciniju ? Glad ociju nema, smazah tu ciniju i ostatak sto je gazdarica ostavila za muza Stojana, sto je bila pozamasnija dijelka. Taman kad sam poceo razmisljati kako cu pred oci gazdarici, otvori vrata licno ona: -Izidji slobodno, otisli su, a i oni su kud koji mili moji.!! Sjedoh za sto. Dodje i nepopijena kafa. Stevica mi pruzi cigaru, zapali i on i Bogdanka i svi odahnusmo. Bogdaka ce ti prva: -Zamisli da su te ovdje danas nasli, ode kafana ko peterda, da si ih samo mogo vidit njih devet ko devet vukova, cak su i Stevicu legitimisali i mene. Jedan ma cak upita: - Cudo jedno kako onaj Balija nije s vama.? -Haj nek je proslo, donijecu vam duplu rakiju a ja odoh na dorucak, ako neko i navrati, znate posluziti, ne zovite me za svaku sitnicu. Nosila je male papucice sa niskom stiklom koje su odavle ljepotu njenih kukova i zrelih guzova, jakih bedri i malkice cupavih nogica. Odose stiklice u kuhinju. Znao sam sta me slijedi. Stiklice sve brze nazad do vrata. -A tu li si Balince, ja te krijem a ti !! Pojede mi sav dorucak pa i Stojanov, sram te bilo. Vidi ti samo njega Stevo. Ja i ti se zivi usrali da ge neotkriju a on ovako. -I jos jutros rece mi Taib da sam Vlah, doda Stevo, -Ovaj dan nece na dobro, nikako. -aaaaaaa, kud jutros otvori i jos Svetac. Oko podne pokuljase oblaci, zapadni, grmecki. Cesto je s te strane dolazila ta bozja blagodat, sa mocnom kisom, gradovima i olujama. Svake cetvrte ili pete godine zavrsilo bi sa teskim poplavama, pokidanim ograncima jabuka, krusaka, sljiva, dudova, jablanova a najvise zalosnih vrba. Gledali smo nemir koji dolazi. Rezka svjetlost i prasak sve nas ukoci. Ponovo u istoj sekundi sjevnu jos jace i grom ko da udari u sama vrata. -Sveti Pantelija, rece Stevica -Rekoh vam da je danas Svetac, doda Bogdanka. -Jebem li ga Stevo valjda Sveti Ilija to odradjuje, ne kaze se dzaba Ilija Gromovnik, to i mi Turci znamo. -Imaju neke stvari sto ni pravoslavci neznaju, tako da se i necudim tvom neznanju. Sveti Pantelija je jedan od nasih najljucih svetaca, Sveti Ilija je samo opomena, ko je ne ispostuje eto Pantelije u svoj svojoj moci kao sto je to uravo sad! Ove rijeci dok je izgovaro trestali gromovi. Stigose oblaci i sa Kozare. Sve se zatamni. Noc. Pobise se vjetrovi. Velika zalosna vrba preko puta kafane licila mi je na djevojcicu sa dugom rezeda kosom koja se igra sa olujom bez straha i leti joj u susret. Divio sam se toj nepobjedivosti i jacini napadaca. Svi ti ucesnici u toj bitci su moji davnasnji prijatelji i strahovi, kojih se sjecam kad sam bio djecak i krio se pod sto od zestoke grmljavine. -Cim malo ovo ojenja idemo kuci- Stevo ce ti -Aman Jarabi, ja cu ti -E fala Svetom Panteliji kad nas sviju opomenu. Tebi oni makaroni sa sirom nek su halal kako se to kod vas kaze. Sad odlazite vidite da nije vrijeme za kafane. Krenusmo na kotacima. Rijetka kisa al kapi ko od litre mrznu catinske ruke. Potoci se pomamili. Vjetrovi jos udaraju. Guramo i dalje, okrenem se kad tacno kod Mladenovog spomenika pao i Stevica. Slomio desni kuk, naocale u travnjaku. -Sveti Pantelija! -Vidis da jes, jebemli ga daj ruku da da se pridignem. Trestalo je jos uvjek, kad smo stigli do bagremika sve je hucalo do straha. Ljilja, Stevicina zena, otvori nam vrata, odahnusmo. |
05.08.2009., srijeda
Ferka dio 2
|
Blogeditor Izlaz Pogledaj blog Alati za upload slika ImageShack Photobucket IMGSpot TinyPic ImageWeb Alati za upload videa YouTube Google Video Dailymotion SplashCast Novi post Objavljeni (6) Skice (1) Otpad (1) Prikaži postova po stranici: Odaberi: sve | ništa Edit Spremljeno Pregled posta Kategorije Slika Komentari Odaberi Uredi post 05.08.2009. 07:42 Ferka dio 2 Prije tog strasnog augusta negdje u martu mjesecu na hodniku ekonomske skole zagrli me moja dobra skolska kolegica Mihra i sapnu: -Idemo do terase da ti pokazem jednu curu. Kraj smih ulaznih stepenica Gimnazije stoji curetak u crnoj skolskoj kecelji sa knjigama na grudima i prica sa svojim koleginicama lagano i oprezno pogledavajuci na prvi sprat terase jeli Mihra ispunila obecanje. -Mihro ko je ona curica. -Koja, jel ona sa dugom kovrdzavom kosom. -Da. -E onda ja vam vise ne trebam, reci cu joj da ces je cekati na izlazu poslije setog casa 7 i 20. Hoce da se upoznate. Nekako prodje pet casova, godila mi je zajebacija Zelje i Joje na racun Gizde, a Zibin bi samo iz prikrajka dolijevao ulje na vatru tako da je zajbancija dobijala pozar malo vecih razmjera. Da stvari ne bi izmakli kontroli tu je i vatrogasac Omer Subasic , stasita momcina, jak ko bik, sapne nesto Zibinom, ovaj ustaje i grli i ljubi Gizdu ko brata rodjenog. I onda smijeh, samo se Zeljo ljuti i govori Joji : -Meni je Zibin sumnjiv???? Joja je spadao u zagrebacke decke uredno pocesljan, obrijan, jednostavno sva sminka koja je potreba i kad ona rekne -Zeljo, ne seri, ti si mi sumnjiv!!! Onda svi grohotom padamo u smijeh, samo ja sve tanje i tanje. Jos samo 45 minuta. Taj sesti sat i nije bas tako tezak, cas razrednog starjesine Rizaha Beglerbegovica- Rize Mi tad naivni mislili smo kad profesor udje u ucionicu i pogleda e to je to Jes sipak. A postovani profesor Beglerbegovic za svoje godine bio je malo procelav i cinilo ga starijim nego sto jeste. Bio je lijep, prava muskarcina, nosio je predivne sakoe i kravate. Znao je sve nase fore i fazone al, ga jebi mi to nismo tad znali. Posto se na Zelji i dalje zadrzao lik srdzbe pita ga prof Beglerbegovic: -Gospon, pardon , druze Saidu jaste to malo cas izgubili na kartama? -Profesore ja naznam igrati karte, niti anjca niti pokera a o toj seljakoj tabli da i ne govorim. E onda se prelazi na ti pa ce prof Zelji -Zam ja Zeljo da si ti fini momak smo eto pitam, samo karta iliti nesto slicno moze tako naljutiti covjeka. Jos je nesto bilo al vise nista nisam cuo, srce je tacno u 7 sati pocelo udarati. Pomisljao sam da ga cuju i oni iz prve klupe iako sam sa Zibinim sjedio u zadnjoj klupi do prozora. Zazvoni tacno u 7 i 20 . - - - Postovi Komentari Boxevi Dizajn Postavke Statistike |
Ferka dio 2
|
Prije tog strasnog augusta negdje u martu mjesecu na hodniku ekonomske skole zagrli me moja dobra skolska kolegica Mihra i sapnu: -Idemo do terase da ti pokazem jednu curu. Kraj smih ulaznih stepenica Gimnazije stoji curetak u crnoj skolskoj kecelji sa knjigama na grudima i prica sa svojim koleginicama lagano i oprezno pogledavajuci na prvi sprat terase jeli Mihra ispunila obecanje. -Mihro ko je ona curica. -Koja, jel ona sa dugom kovrdzavom kosom. -Da. -E onda ja vam vise ne trebam, reci cu joj da ces je cekati na izlazu poslije setog casa 7 i 20. Hoce da se upoznate. Nekako prodje pet casova, godila mi je zajebacija Zelje i Joje na racun Gizde, a Zibin bi samo iz prikrajka dolijevao ulje na vatru tako da je zajbancija dobijala pozar malo vecih razmjera. Da stvari ne bi izmakli kontroli tu je i vatrogasac Omer Subasic , stasita momcina, jak ko bik, sapne nesto Zibinom, ovaj ustaje i grli i ljubi Gizdu ko brata rodjenog. I onda smijeh, samo se Zeljo ljuti i govori Joji : -Meni je Zibin sumnjiv???? Joja je spadao u zagrebacke decke uredno pocesljan, obrijan, jednostavno sva sminka koja je potreba i kad ona rekne -Zeljo, ne seri, ti si mi sumnjiv!!! Onda svi grohotom padamo u smijeh, samo ja sve tanje i tanje. Jos samo 45 minuta. Taj sesti sat i nije bas tako tezak, cas razrednog starjesine |
Ferka
|
Poslije Dida Sulejmena, Dajdze Avdije, Emina, Smaje i Fehima red je dosao i na mladje. August te godine docekao me u dvorima dida Suljemena Sve je mirisalo na bagrem. Mocna velika cetiri bagrema krasili su kucu didovu. Mirise dvoriste, pendzeri, minderluci i jastuci. I nepometeno dvoriste lijepo se predaje suncu, cekajuci valjano celjade da ga pomete i stavi u sklad suncevih boja, nesvjesno, brzovom metlom, cini se fantazija, jaca od umjetnikove ruke, jaca i od oka svih umjetnika svijeta. Ta fatasticna slika jutra, kad na liscu bagrema vidis kapljice rose, kad sunce u tim kapljama cini dijamante i obuzme te naka prijatna hladnoca i zebnja i tones i plovis, makar i za tren. Tog jutra trebala se kositi jedna od vecih didovih njiva /Jaruga/, ogromno, veliko, trava do pasa, zadnji casi ali i pravi da se skine dobra ljetina za zimske dane. To jutro puno mojih fantazija i uzivanja pretvori se u haos. Uprezu se konji, timare, donose se hajmovi i kajase, zatezu vagiri i lanci, iz nozdrva mojih ljubimaca izlazi para, vjerovatno ljutiti sto su probudjeni u ovako divno jutro, haosu se prdruzije i hor curki sa grana zalosne vrbe. Turlicuci sve dotle dok se pas Zuco ne naljuti i zalaja bjesno. Sve utihnu za cas, na tren. U tom trenu ugledah i Dajdzu Fehu kako za tren poljubi u oko svog konja Dorata, ljubimca, kojeg voli zajasiti oba gologuzani. Ulaz u tu njivu je taman naspram kuce Olge /krsna da krsnija nemoz biti/ sestre joj Doste , onako. Vidio sam u dvoristu pumpu, ne davajuci joj neku vaznost, prodjosmo. Kratak put kroz njivu, pa sumarak i izidjosmo na dunajluk. Nidje ni kraja ni pocetka, puca Jaruga svom svojom duzinom i sirinom. -Dide, jel ovo sve tvoje? -Da nije mozda Todorovo! -Pa samo te pitam , kakav Todor i neznam ga. -Ti neznas Todora, pa na kome ce ova zemlja ostati, ko ce je braniti od Vlaskih lopovluka, ti stene jedno iz grada!!! Zareza Did Sulejman, meni i onako bilo hladno od jutarnje rose, ranog ustajanja i kad ugledah Didove oci kako sjevaju sav se sledih. Dan bi po svoj prilici krenuo naopako da se iz johovog sumarka nepojavise Avdija i Emin./kosibase/ Didovo zeleno oko zvrknu, postade jos zelenije, volio sam to njegovo oko, ko dijamant. Usuka brke ode u susret i dobrodoslicu sinovima. Meni laknu. Poce kosidba, osam kosaca ko osam poskoka cvile u istom ritmu. Nisu stigli ni do pola njive Did Sulejman zahrka pod krosnjm Josica,sa osmjehom na brkovima, sretan, a zasto i ne bi, kose mu sva cetiri sina i cetiri zeta. Sunce nije bilo na Didovoj strani, mora ostati do sutra, prevrtati, pokupiti, ograbiti...... Al, noc je pred nama. Dajdza Feho vodi me u selo na igranku. Upozna me sa malo starijom curom Tidjom. Majko mila, dje nadje bas mene. U Tidje dvije sise ko Didove najvece dvije curke. Lijepa je, onako bas, stasita, plave duge kose. Kad ustade rece: -Otpratices me do kuce, -Da, promucah kad ugledah koliko je veca od mene. Put do njene kuce trajao je cijelu vjecnost a mozda i duze samo sad nemam tih rijeci da vam dokucim tu daljinu. Sjedosmo na verandu, skripnu basamak pod teretom njenog tjela, ja se ponovo sledih. Necim zasuska. -Hajmo zapaliti. -Nepusim hvala. Ziskri cigara, sise dobise onaj fini rozkasti sjaj a mjesecina ocrtava sjene, i doline, nabreklo sve do pucanja, pa da se sad pojavi i Did Sulejmen i da me upita otkud ti ovde stene jedno ne bih ga ni cuo. Skripnu prozor, otvori se tek toliko da se cuje zenski glas. -Tidjo, ti li si -Jesam -Koje to s tobom -Ja sam Majka, Mlinarec, Fatin sin. Jedva progurah kroz grlo, a prsti mi gore skrivajuci njenu cigaru. -Tidjo, ako mladic nezna, ti bi trebala znati, mi smo veliki rod i pazite sta radite. I da si brzo u kucu sad ce Babo na poso. Prozor se zatvori. Tidja me zagrli, kako se moje obe ruke nadjose na obe njene sise nek sami bog zna. Nista nema ljepse na svijetu od djevojackih sisa. Zahuktale se lokomotive, para pisti na sve strane, zoj mi lije niz ledja, sise sve klizavije, ja da cu rukom dole, ona je scepa -Cuo si sta je mati rekla Utom se zacu lagano kasljucanje. -Eto ustaje Babo na poso, idi bolje da te nevidi a i ja odoh u svoju sobu nebi mu blio bas drago da i mene vidi ovdje u ove rane sate. |
13.05.2007., nedjelja
Dajdza Avdija
|
Lijep ko slika. Osisan ko americki pilot. Ostario, naocale. Iza naocala proviruje oko Dida Sulejmana. Zeleno, zajebano, ljuto.... Did Sulejman bio je ponosan na svog Avdiju, svog najstarijeg sina. Izuci Avdija Kuran na izust, komplet. To u ta vremena je bilo neshvatljivo. Na stranom jeziku, arapskom, pismo ni nalik, a ljudi znaju i jos razumiju. I, jos toliko stranica, Svete knjige. Zarati se. Naidje ustaska vojska. Ode dajdza Avdija. Nani Mevli oci presusise, suze, jedva. Did Sulejman, volio je svoju stoku, krave, zivot znace, konji su snaga, neizmjerna, ovce su blagodat, macke su najbolji cuvari hambara sa zitom, cuke, cuvari svega. Sve je to Did Sulejman zvao BLAGO. Ceka Did Sulejman svog ljubimca. Ni glasa. Poce ranom zorom tuci blago. Poce psovati. Nane Mevla poce se sklanjati, lakse joj nekako. BLAGO mog Dida Sulejmana poce mrsaviti. Krepa prva krava. -Efendija, sta je ovo? -Sulejmane,! -Dje ti je Avdija, pod cijim barjakom on nosi Kuran, kako uzme abdest, kako zanijeti. Ti znas Sulejmane da je on jaci od mene, trebao si tu noc izici pred njih, boriti se, mozda si mogo nesto i izboriti.- -Lako je to moj Efendija reci sada, kad oko opkoljene kuce nema vojnika u crnim kosuljama, prvi red s a bajunetima drugi sa puskama. -Nek nam je Allah na pomoci! -Efendija,! vrisnu Did Sulejman, -Ja se u Alaha i uzdam, a ti Efendija seres, veci sam ja seronja kod kog sam dosao traziti utjehu. Izleti Did Sulejman u dzamijsku avliju, skoci na kola, udari konje kamdzijom. Konji plahoviti ko i Did Sulejman, poletise! Topovi tuku sa Grmeca.Nailazi druga vojska. -Samo da mi je stici do kuce, u pravu je Efendija, Emin!!! necu stici Pjena po konjima, oblak prasine iza. Znaju konji put, Dorat i Cvetko znaju Dida Sulejmana, znaju i kad je sretan i nesretan, znaju i kad je hica. Prijedor u dolini sav gori. U punom trku staju u dvoriste pod staru krusku.Plamen vec obuhvata gornje pendzere. -Mevloooo Emin, Emin dje je!? -Sad Marko bio, donese mu pusku, sileze niz brdo pjevajuci Ojjjj Kozaro moja gusta sumo, u tebi je partizana puno!!!!!!! -SubhanAllah, SubhanAllah!! -Jel Mevlo a sta je sa komsijom Todorom? -Eno ih u sjenu. Fate i Smajo sad otvaraju drugi plast sjena stigli nam Hosici iz Gomjenice Eba i Zinka, sve dusmani poklali, samo njih dvije ostale zive i donijele malog Ismeta Hosica u povoju. -Aman Jarabi! -Aman Jarabi, od svih Hosica samo jedna muska glava. Iz istih stopa vracam se Efendiji da ga ja sad pitam pod kojim pazuhom on nosi Kuran, kako zanijeti, kako ce on pred Allaha! -Sulejmane, stidljivo ce nane Mevla, mogo bi od nekud hrupit i Avdija, pa bi bilo fino da si tu kod kuce, a i Zinka je tu lijepa je, nase familije su se uvjek postivale. Neprodje ni sedmica hrupi Avdija, zavuce se u plast sijena. Izleti Eba iz plasta sijena sva rumena od huje vicuci "Da bog da pred topom fenjer nosio, a i ti ces mi Zinka platit cim prodje ova fartutma" Did Sulejman neda se zbuniti "Prijo, haj u kucu, kafa samo sto nije". |
12.05.2007., subota
Sulejman I
|
Sulejman I, To je moj Did strasni. Ljuto ko poskok, njezan da se zaibretis. Znam ga sjeda, na celu osisana (a pamtim i vremena kad ga je moja nane britvom brijalaaa, a nije ni dana bila brico). Sjed je bio i prije nego sto sam se ja rodio. Omalena rasta, krive noge, kriv nos, i to orlovski, zelene oci, tanke usne. Ljuto. Rijetke su bile prilike vidjeti ga nasmijanog. Samo sam ga vidio jednom kad mu za Bajram prije nekih davnih godina licno donesoh upaljac benzinac i kutiju Drave bez filtera. Pricalo se u porodici da je jednom prije mog vakta pao pod konjska kola u galopu, jedva ostao ziv, on bio kocijas. Sva mu koza s glave bila oguljena, tjemenjacica, tako se tad zvala, doktori u Prijedoru jedva nekako zasili. Bio je vojnik austrijske regimente u Cerskoj bitci. Od te bitke pa sve na ovamo moj Did Sulejman i njegov komsija Todor imaju zategnute odnose. Nema kakvih tu nije bilo netrpeljivosti: Krade Todor Sulejmanu brazdu zemlje, slijedece oranje i dvije. Pusta Todor svoje goveda u Didovu djetelinu. Sjece Todor Didovu sumu. Dolazi Todor Didu na kafu, kao da se niste ne dogadja. I svima za cudo da to Did ne primjeti. Potrajalo je to i to dugo. Jednog teskog jesenjeg kisnog dana Did Sulejman zove moju nanu Mevlu: -Mevlo, posalji Fehima na kraj "Hadzalicke njive" na mazgal da ga ogradi, eno Todorove krave ulaze u njivu ko u svoju stalu. -Nemoj Dide tako ti Allaha slati djete po ovoj kisi, nego odoh ja dotjerati i utjerati Todorove krave u stalu da nekisnu, a kad on dodje po njih gledajte sta cete. -U koju stalu, u nasu, u nasoj stali ni za nase nema mjesta, a ti bi jos da udomis Todorove, cafirske krave da spasavas. Mevlo tebi nema mjesta ni u Dzehenemu! Vrisnu Did Sulejman. Tajac. Pusi Did Sulejman na vratima stale i u daljini gleda Todorove krave. Izlazi Fehim, pospan djecarac, namjesta kabanicu i navlaci kapuljacu na glavu doceka ga Did. -Idi Todorovoj kuci i dovedi ga do njegovih krava, neka sam dodje po njih, reci da sam ja tako reko. -Ooooo Sulejmane, ooooo rode moj, eto Todora da se dogovorimo, cuje se s brda. -Ooooo Fehimu, sine moj idesli kuci! -Ooooo Babo evo me haman pred kucom! Nad njivom se vec pocela da navlaci plavicasta jesenja izmaglica. Uskoro ce noc. Na prozoru starobosanske kuce koji gleda u "Hadzalica njivu" natiskalo se nekoligo glava sa samijama i rubcima. Fehim sjedi kraj sporeta, skida mokre carape, gledajuci gumene cizme sa koje strane su suplje. Didovo zeleno oko prati prilazak Todora. -Stoj! vrisnu Did -Nemoj tako brate Sulejmane!,rece Todor povlaceci se unazad. -Pa nijesi toliko izludio!- -Izludio nisam, al mi je prekipilo Todore, sve do sad sta si mi ucinio ima da mi vratis. Vrati mi medju u Cipcu, hrasce povrh Cipca, put prosiri povrh brda kojeg si suzio. Gleda ga Todor i ko da se cudi varnicama iz ociju, ko da prvi put vidi paru i nosa i nabrekle vratne zile. -Cuj ti mene brate Sulejmane sve ce to tebi tvoj komsija Todor vratiti kad se ova njiva "Adzalicka" bude ponovo zvala "Hadzalicka" |
27.03.2007., utorak
Dusan
|
Dusan Ogromna jedna ljudina. Mislim da je vago oko sto i 30 kila. Vise je licio na slavnoskog bogatog paora nego li na seljaka potkozarkih sela. Crven u licu sa skrlakom na glavi, ma original. Kupi u nasoj mahali zemljiste. Mahala se vec toliko razvila da ga je zapalo zemljiste (Fehimova njiva) na preiferiji mahale a, a i mahala je bila na periferiji grada. Sagradi kucu, za pocetak onako ni veliku ni malu. Svojim hodom nije obecavao neki boljitak,tesko je hodao, znojio se, puho na sve supljine, a rumen na licu govorila je vise od svega. Roko je slaninu i rakiju ko niko. Kad ga je zdravlje pocelo izdavati bilo je rakije i slanine na prodaju. Znao je dobru rakiju ispeci, skoro ko Kosta kovac koji je povise njegove kuce samo ih potok djeli. Devero Dusan ko i svaki nas covjek. Ljeti vise u rodnoj kuci na obroncima podkozarja. Morale se njive orati, stoka uzgajati, drva pripremati za zimu u mahali. Sokakom mora proci kraj nase kuce. Jednom tako u predvecerije, mi pijemo kafu, Dusan se nalaktio na tarabe i zove moga oca da mu nesto saopsti ako nije cuo: -Raip oso kod zutije! -Ko? ne konta moj otac. -Raip! Skonta moj otac, skontasmo i mi ovamo pod grozdjom uz kafu. Njih dvojicu uhvati i mrak poluglasno tabireci nasu buducnost. Rosa predvecerja spustala se na nasa ramena. Polako u kosti uvlacila se i zebnja, stud. Ni veliki listovi grozdja ne izdrzase rosu, pocese kapi da nas opominju da je kasna noc. Udjosmo u kucu. Njih dvojica ostase do kasno u noc. Sutradan osvanu prelijep proljetni dan a, snjim i Bajram. Djeca se radovala, bice para. Poducavao sam ih kako se cestita Bajram. Bili su mali, najstarijem unuku je izgleda bio prvi ozbiljan nastup. Sve je stimalo osim sto nas iznenadise gosti koje nismo ocekivali. Dusan i Dusanovca vec su skoro ispili bajramsku kafu sa rahat lokumom. Cestita najstariji sav ozbiljan: -Bajram Mubarak Serif Olsun -Allah Razillah- odgovara Dido. Rukuju se obojica iskreno, zatim unuk ljubi ruku. Dusan dize casu rakije, ustaje i umalo ne prevrnu sto, bodri mladog unuka i cestia nam svima Bajram. Dido vadi novcanik dariva cestitara. Majka koja je uvjek kuburila sa parama daruje unuke sa kosuljama kratkih rukava, kratkim ljetim hlacama, potkosuljama, gacama i hit cokoladama Tablerone. Dido se pridruzuje Dusanu rukuju se i grle, gotovi zaplakati, obojici suze u trpavici vise. Prilazi srednji unuk cestita, al ne bas sasvim nego nesto skraceno. No, to nije smetalo protokolu da dobije svoje darove. Prilazi treci, najmladji. Vidi kako on dolazi na red sve je manja para a i paket manji. Cestita Didi Bajram samo sa onim -Sretan Bajram. Majka mu jedva ugura paketic u ruke kojeg odmah ostavi kraj frizidera. Zuri mu se, obilazi sto i ravno pred Dusana. Pruza ruku -Sretan Bajram cika Dusane. Dusan za sekundu bi zatecen, slatko se nasmija saceka da mu djete poljubi ruku, da bi mogao izvaditi novcanik. Cestita i Dusanovci koja se vec snasla i iz svoje debele veste izvuce novcanice od kojih se djetetu ozari lice. Bio je to posljednji Bajram u nasoj kuci. Nema vise ni Dusana koji je obilazio Bajramske kuce. U Bajramskim kucama sad zive ljudi kojie ne slave Bajrame. Bajrami dolaze i prolaze a nikog nema. |